Umro je Feliks Vanšić

05. 03. 2015. 11:48

Dir. u m. Feliks Vančić, bivši potpredsjednik HKD-a od 1971. do 1988. i poslovodeći predsjednik od 1987. do 1988. je umro u 87. ljetu života.

Pokojni farnik Stipe Milkotić je 2008. prilikom 80. rodjendana u Hrvatski Novina pisao sljedeći članak, komu ne tribamo ništa dodati:

U njegovom životnom putu će čuda njih iz “njegove generacije” prepoznati i sebe. Rodjen 12. XI. 1928. u Celindofu u “malohižničkoj” obitelji: Otac pripoznaje da se s 5 ha oranice teško da preživiti s trojom dicom, ali ne zna napustiti ni domovinu i izuči i drivodjelski znat, marljivo djelajući živi skromno, ali dosta dobro. Feliks kot dite jur u ovom okolišu preuzima i svoje životne zadaće, najprije kot uspješan školar, ali prerana smrt oca 1944. donosi za jednoga dičaka životnu zrelost i iskustvo smrti, gubeći i mladu sestru. Škola se prekida i s 14 ljet “počinje izgubljeni boj” (najprije Flak, RAD-djelatna služba), američko ulovljeničtvo i još ne ni pravo doma 1946. je primljen na preparandiju u Bečkom Novom Mjestu. 1950. ljeta matura i prvo učiteljsko mjesto u Malom Borištofu, od 1951. podučava (uglavnom hrvatski) na glavnoj školi u Gornjoj Pulji. Od 1965. do 1990.ljeta je direktor novoutemeljene glavne škole (ka će i oficijelna nastati dvojezična) u Velikom Borištofu, pa penzioniranje i “mirovina” u Dolnjoj Pulji.

Jur ovo bi bilo dosta, ako se zna štati iz podatkov za prezentirati, da djelovanje Feliksa Vančića označi njegov karakter: Dosljednost, marljivost i zalaganje, ko je nošeno sposobnošću. Sigurno da ovo nije dosta za “karakter i ličnost” . To je iznad i iza profesije, i ovo bi osobito tribalo istaknuti.

1) Iz Vančićeve škole je došlo toliko učiteljev, ki danas djeluju i su mjerodavni. Neki more negativno razumiti, ali ča bolje imamo? Očito je, da je ovo “stara škola”, ku u bitnom označava, da biti učitelj nije jedno zanimanje i profesija, nego poziv i idealističko djelovanje i da učitelju nije bitno dati znanje i informaciju, nego odrediti put človiku zalaganju i odgojiti človika. To se ne prepoznaje odmah, mladim pa i mladjim ljudem je to svenek teret, stoprv zreli i oni, ki dojdu do mudrosti, nastaju zahvalni. To je ono, po čemu prepoznajemo i velikane Hrvatov u Gradišću kroz stoljeća, ki su i danas učitelji naroda.

2) Ovde je sada toliko važno i razumljivo njegovo idealističko djelovanje u HKD-u, najprije kot odbornik, pa podpredsjednik i kratko vrime (nije negativno, triba znati i otići) po nemoći njegovoga “hrasta” Ivana Müllera, predsjednik.

3) Pisac u štampi Hrvatov u Gradišću, a osobito u HN: Triba odmah viditi, da je i ovde kanio ostati učitelj i da nije težio literarni dostignući, ali sa čisti m i lipim jezikom, jasnom mišlju, ku je i narod mogao razumiti i tako mu biti na korist. Bilo je to desetljeće dugo uporno djelovanje s brojnimi članki i informacijami, ke i do danas marljivo skuplja.

4) Djelovanje na općinskoj razini i kot ravnatelj glavne škole u Velikom Borištofu ili član
zbora u Dolnjoj Pulji i čuda seoskih inicijativov.

5) Nas hrvatske duhovnike, osobito nas iz “stare domovine” je primio otprtim srcem i rukom pomoći (ne samo mene). Koliko prevodov na nimški, koliko prijateljskoga svita …
Nije pršonski: Ovo je princip!

Opet pršonsko i općenarodna. Dica su mu se visoko izobrazila i dostigla karijeru, ali kot prvo je bio naučeni hrvatski jezik koga nećedu zabiti, nego usavršavati. Bilo je i teških životnih udarcev, ali je je u vjeri znao podnesti, kripiti dicu i s njimi trpiti. Nukići su sada batrenje, radost životne jeseni i okripa.

Bog plati! (ne kot fraza!)

(Stipe Mlikotić)